„Pedelj zemlje imam, i na njemu klet, ali rajše to, nek da imam cijeli svijet! V svojem trsju delat, pa gemišt si spit, nema vekšeg raja v kojem moreš bit!”– stihovi su istoimene pjesme koja odlično očarava duh žitelja sjeverozapadne Hrvatske.

Klijet ili klet, naziv je građevine koja nam je svima poznata. U našoj tradiciji, klet je svoj razvojni put započela kao građevina gospodarske poljoprivredne namjene isključivo u vinogradarske svrhe. Prve klijeti počele su nastajati ubrzo nakon ukidanja kmetstva, kada su seljaci sami počinjali uzgajati vinovu lozu na obroncima Medvednice, Ivanščice i Kalnika. Vino je trebalo čuvati u kontroliranim uvjetima, u hladnijem prostoru, pa su tako prve drvene klijeti građene na dvorištima, odvojene od stambene građevine. Poluukopani prostor osiguravao je dovoljno hladnoće za čuvanje vina u hrastovim bačvama. Polako je razvijena tehnika gradnje potpuno ukopanih podruma zvanih pelnice, a daljnjim razvojem i stvaranjem sigurnijih prilika za prosječnog seljaka, klijeti su postale građevine koje su se gradile isključivo u sklopu vinograda. Upravo taj naš brdoviti krajolik prisilio je seljake na dijeljenje posjeda u sitne parcele velikih međusobnih udaljenosti. U doba kada su životinje bile jedina prijevozna sredstva, bilo je teško prenositi alat za obradu do vinograda. Tako se klijet razvila kao spremište pomoćnog alata u vinogradu. Vinski podrum ovisio je o samoj veličini vinograda. Manji vinogradari vino su i dalje spremali u pelnici kod kuće, dok je rjeđe i u slučajevima većih posjeda klijet imala potpuno ukopani podrum za vino. Već i tada je klijet bila pokazatelj imovinskog stanja. Klijeti su bile posebno oporezivane u sustavu poreza na vino. Takva vernakularna arhitektura bez arhitekta bila je vrlo jednostavna. Većinom se radilo o zgradama od hrastovih planjki spojenih na hrvatski ili njemački vez, sa pokrovom od slame i zemljanim nabitim podovima. Bogatije klijeti imale su kamene podrume sa zidanim boltama. Vrijeme je prolazilo i razvijala se suvremenija stambena arhitektura, pa su tako i klijeti pratile razvoj novijih i jednostavnijih građevnih tehnologija.

Sredinom prošlog stoljeća većina zapadnih zemalja doživljava stvaranje potrošačkog, pomalo hedonističkog društva prepunog želje za prestižem. Ono što je u razvijenim zemljama bio znak lagodnog i luksuznog života, poput automobila ili frižidera, u našim krajevima je to postajala klijet. Gotovo svaka obitelj koja je imala vinograd i dobra primanja je pokušavala izgraditi klijet. Upravo tako je počelo i prvo odstupanje od osnovne zamisli klijeti. Luksuzniji način života donio je pojam vikendice u naše krajeve. Vikend kuća uskoro je poistovjećena sa klijetima, što je apsolutna suprotnost. Vikendice su u svojem osnovnom smislu stambene građevine za povremeni kraći boravak, dok su klijeti trebale biti samo nužna gospodarska građevina sa prostorom za sklanjanje radnika. No to je prestalo biti pravilo kada je sukladno promjenama u društvu puno obitelji počelo graditi katnice, kućerine, i nazivati ih klijetima. Ono što su u Istri bili kažuni, a u Dalmaciji bunje, to bi kod nas trebala biti klijet! Takva specifična pojava vernakularne arhitekture koja je vezana na dosta usko područje nije prepoznata u zakonodavstvu. Državni zakoni i danas nigdje ne spominju klijeti, već postoje samo građevine u službi poljoprivrede ili stambene građevine za povremeni boravak.

Upravo su događaji u drugoj polovici prošlog stoljeća napravili najveće probleme i trajno narušili definiciju klijeti, no opet s druge strane stvorili lijepe i životopisne krajobrazne prostore. Klijet je postala fuzija osnovne stare klijeti i vikendice. Takva promjena je bila čak i dobro prihvaćena u društvu, no posljedice su uskoro postale katastrofalne. Urbanizam naselja i struktura naseljenih mjesta je grubo narušena kada su se takve vikendice/klijeti počele prenamjenjivati i postale stalno boravište. S vremenom, obiteljska smjena generacija dovela je do toga da su roditelji svoje stanove u Zagrebu ostavili djeci, a oni su se preselili u takve „klijeti”. One su nastajale upravo iz razloga svoje udaljenosti od naselja i mjesta stanovanja vlasnika, a kao mjesto stalnog stanovanja nisu raspolagale osnovnom komunalnom infrastrukturom.

Klijet više nije što je nekad bila, i pitanje je da li ju je potrebno ponovno vraćati na stara oblikovna rješenja ili prihvatiti njezino postojanje s prenamjenom u vikend kuće sa pomoćnim gospodarskim prostorom. Svakako svaka neplanska gradnja stambenih (bilo za stalno ili povremeno boravljenje) objekata čini previše problema i dovodi do kolapsa u prostoru kroz kratko vremensko razdoblje. Tradicija i obilježje našeg prigorskog, zagorskog i varaždinsko-međimurskog kraja bile su i ostati će klijeti u vinogradima. Potrebno je pronaći najbolje rješenje kojim bi se zadržala njihova osnovna namjena, bez narušavanja i nepotrebnog opterećivanja urbanističkog planiranja područja naselja. Vikendice i svi ostali budući arhitektonski trendovi moraju se jasno tipološki razlikovati od domaće prigorsko-zagorske kleti!

Robert Gradečki, mag.ing.arh.

Vaša želja su projekti za klijet?  BESPLATNI UPIT