Geografski položaj Sv. Ivana Zeline, kao naselja smještenog na pola puta između Zagreba i Varaždina, oblikovao je grad od samog početka. Prostor današnjeg centra počeo se razvijati i grupirati oko crkve na vrhu brijega koja se spominje već oko 1200. godine. Ako se pokušamo zamisliti u srednjem vijeku kada je put od Zagreba do Varaždina trajao gotovo čitav dan, potpuno je jasan linearan razvoj grada duž prometnicu koja je prolazila obroncima Medvednice te tako zaobilazila poplavnu dolinu rijeke Lonje. Današnji prometni put je čvrsto utaban u 17.st. Tada se pojavila prva regulacija grada sa postavljenim pravilima gradnje. Grad se čvrsto grupirao na vrhu brda, sa velikim plementaškim trokatnicama, gostionama i hotelom. Centar je bio ponosna slika bogatstva stečenog na industriji u podnožju grada. I tako sve do 1945. godine.

Važan dio povijesti našeg grada, dogodio se pred sam kraj II. Svjetskog rata. Grad se gotovo bez većih posljedica odupirao raznim vojnim silama koje su kroz njega prolazile. Ključan trenutak dogodio se u rujnu 1944. godine, kada je unutar nekoliko sati centar potpuno obrisan. Sve zgrade su pretrpile znatna oštećenja, te je šteta bila gotovo nepopravljiva. Ubrzo, dok se još ni sama obnova nije pokrenula, uspostavljena je nova vlast. Socijalizam je donio svoje i provedena je nacionalizacija. Opće prihvaćeno stajalište obnove u Jugoslaviji nakon rata bila je modernizacija, ne kao naređeni stil, već kao logičan rezultat oslobađanja arhitekture kao zasebne umjetničko znanstvene cjeline. Urbanizam 50-ih donio je potrebe za stvaranjem otvorenih prostora. Višenamjenskih trgova, povezanih sa višenamjenskim zgradama. Zaštita građevinske baštine u tom razdoblju jedva da je pokrivala zaštitu važnih sakralnih objekata. Urbanizam je promišljan čisto, bez tereta prostora u kojem se nalazi u duhu vremena i sa tehnologijom poslijeratne Jugoslavije.

Zadatak izrade „nove” Zeline povjeren je mladom, tek diplomiranom arhitektu Vjenceslavu Richteru. On centar zamišlja kao veliki otvoreni tržni prostor, presječen magistralnom prometnicom, sa obodnim pješačkim putevima. Jednostavan koncept bočno zatvara novom konkavnom zgradom gradske uprave na istoku te njezinom simetričnom zgradom na zapadu(neizgrađeno). Jug zatvara novim Zadružnim domom. Sjever prema Bocakovoj ulici oblikuje se kao lijevak, prateći zakrenutost pročelja crkve. Trg je podijeljen na tri cjeline. Sjeverno od prometnice projektiran je parkirališni prostor oko manjih postojećih kuća sa obrtima i trgovinama. Južni trokutasti dio podijeljen je na pravokutni popločani trg sa parkingom gradske uprave, te zeleni trokut sa središnjim spomenikom. Ideja je prihvaćena, te je za projektiranje Zadružnog doma, zgrade današnjeg Muzeja, odabran jedan od najvažnijih i gotovo najutjecajnijih arhitekata 20.st. u Hrvatskoj, Stjepan Planić. Nakon izgrađene zgrade općine i prve Trudbenikove robne kuće, elan modernizacije je zastao. Zatišje je potrajalo gotovo 20 godina.

Sredinom 1970ih javlja se ideja izgradnje zapadne strane trga. Prostor dolazi u vlasništvo trgovačkog društva Trudbenik, a projekt se povjerava arhitektima Draženu Jankoviću, Zrinki Supek-Andrijević i Josipu Hitilu. Projektom robne kuće Trudbenik, trg dobiva još jednu fasadu konkavnog oblika, sa deniveliranim uzdignutim pješačkim trgom i mnogim javnim sadržajima koji su bili potrebni da zgrada postane središte društvenog i privrednog života mjesta. Izdignuta pijaceta se na konkavnom dijelu produljuje u pasaž koji prolazi prema osnovnoj školi i groblju. Na tom mjestu je prije postojala ulica koja je krivudala između starih kuća koje su uklonjene. U sklopu zgrade je uz trgovački sadržaj robne kuće Trudbenik planiran i restoran u prizemlju, te kuglana, banka i atomsko sklonište u podrumu.

Zelina je modernizirana! I tu je opet sve stalo. Dvadeset godina stalnog povećanja broja stanovnika, povećanja gustoće prometa, povećanja korisnika samog centra, a urbanizam se nije ni malo promijenio od 1979. godine. Svjedočili smo propadanju Trudbenika i privatizaciji zgrade koja je u svojem temeljnom projektu zamišljena kao gradski javni sadržaj. Privatni interes nadvladao je ideje nagrađivanih modernista koji su problematiku gledali širim pogledom. To je bila umjetnost. Pokazati kako modernizam može biti društveno angažiran, a istovremeno pokazati spoj tradicije i sadašnjosti. Ne osvrtavajući se na samu izvedbu i izradu centra, koncept je bio napravljen sa apsolutnom autonomijom prema povijesnom nasljeđu, a opet poštivajući ga u dovoljnoj mjeri da on ostane njegov temeljni dio.

Danas smo svjedoci nekih drugih razmišljanja, urbanih pravila i načela. Više od kilometar prometnice od skretanja za Biškupec do Prodanca je pod zonom zaštite graditeljske baštine. Prostorni plan grada prepun je odredba koje uvjetuju „tradicionalnu” izgradnju. Da li je tradicionalna Gegačeva kuća u Nazorovoj ili historicistička peterokatnica 300m dalje? Pitanje koje se nameće, koju povijest štitimo i što time želimo postići? Kaos srednjevjekovnog grada, reprezentativnu sliku bogatog industrijskog ili modernističku sliku grada okrenutog ka potrebama njegovih stanovnika i slučajnih prolaznika? Svako od ovih razdoblja ima svoju vrijednost i trag u prostoru. Racionalnim prosuđivanjem je nemoguće odrediti koje je razdoblje važnije. Svjedočili smo točkastom razvoju – dogradnji novog vrtića – što nam može biti osnovni primjer nepravilnog razvoja. Loš urbanizam sa gotovo nikakvim prometnim rješenjem, do same arhitekture, koja je iskreno govoreći fantastično građevinarstvo, ali bez ijednog dodira u srce. U tome nema arhitekture, to je čista tehnologija izgradnje. Svakako, naš grad ima potencijala, ali i svoje potrebe koje uskoro treba zadovoljiti. Nemojmo usporavati razvoj i pasivno živjeti u povijesti.

Izvori: Muzej Sv.I.Zeline, Arhiv Arhitektonskog fakulteta, Časopis Arhitektura 1978.